Kao ljudska bića posjedujemo svijest koju fiksiramo za fizički svijet. Tako smo genetski usmjereni, a tako smo učili i od malena, od roditelja i svih drugih koji su nam bili učitelji. U raznim teškim životnim okolnostima, fokus je oslabljen, kao i kvaliteta koncentracije. Samim time, slabi i naša uobičajena koncentracija na fizički svijet. Drugim riječima, u stanjima enormnog stresa, imamo mogućnost pomalo izaći iz fokusa na materijalni svijet, centrirati se nakako drugačije. Kako fokus labavi i kako se pomiče, tako se otvaraju neke sposobnosti svijesti netipične za nekoga čvrsto usidrenog u fizičkoj stvarnosti. Otvara se mogućnost halucinacija, lažnih sjećanja, viđenja lica drugih ljudi kao nekih nama dražih lica. Ukratko, mašta se lako isprepliće s javom i postaje snažan poticaj. Racionalna kontrola gubi snagu, a svijet podsvijesti ponekad izbija na javu i izjednačava se s njom. U tom stanju mi zaista možemo doživjeti čuda, koja će nama biti stvarna. To je također stanje u kojem su moguća trenutačna izlječenja, jer su ona bliska prvoj višoj razini svijesti, razini na kojoj tijelo stvarno može izvesti ono što na ovoj ne može. Ali zanimljivo, ta čuda se uvijek i samo dešavaju onima s malo pomaknutim, a nikada i onima s čvrsto centriranim fokusom.                                                                                                                                      "Klopka za smrt"